Koristeći se iskustvima iz drugih krajeva tadašnje države, u Mostaru je, početkom 1922. godine, prihvaćena inicijativa za osnivanjem radničkog športskog društva koje bi okupljalo radnike i druge ljubitelje fudbala u Mostaru te predstavljalo jedan od snažnih punktova za jačanje radničke klase i borbe za njena radnička i socijalna prava.
Sama inicijativa potekla je od Gojka Vukovića, revolucionara i uglednog građanina Mostara koji je u tom periodu uživao veliki autoritet, ne samo među radnicima nego i kod ostalih građana. Tako su u ljeto 1922. godine na poljani kod Sjevernog logora, u zakazano vrijeme, okupljenim radnicima i đacima mahom Učiteljske škole pročitana prva Pravila kluba kao i imena predviđenih rukovodilaca. Osnivačka skupština novoformiranog Radničkog športskog društva održana je 26. juna 1922. godine te su istog dana vlastima na verifikaciju predata i Pravila kluba radi zakonom predviđenog odobrenja.
Sama inicijativa potekla je od Gojka Vukovića, revolucionara i uglednog građanina Mostara koji je u tom periodu uživao veliki autoritet, ne samo među radnicima nego i kod ostalih građana. Tako su u ljeto 1922. godine na poljani kod Sjevernog logora, u zakazano vrijeme, okupljenim radnicima i đacima mahom Učiteljske škole pročitana prva Pravila kluba kao i imena predviđenih rukovodilaca. Osnivačka skupština novoformiranog Radničkog športskog društva održana je 26. juna 1922. godine te su istog dana vlastima na verifikaciju predata i Pravila kluba radi zakonom predviđenog odobrenja.
Prvu Upravu kluba činili su Anđelko Vlaho (predsjednik), Ranko Slijepčević (potpredsjednik), Borivoje Janjoš (prvi sekretar), Ljubomir Basta (drugi sekretar), Rudolf Beltram (blagajnik), te članovi Nadzornog odbora Mihajlo Cvetković, Milan Pavić i Bogdan Tepšić, a prvi kapiten Kluba bio je Lazar Radić.
Kada se raspravljalo o imenu kluba, bilo je više prijedloga, ali kada je predloženo ime obližnje planine Velež, prisutni su se pogledali, i nakon što je jedan od prisutnih glasno izrazio svoju saglasnost i ostali su prihvatili ime VELEŽ. Prvi dresovi bili su bijele i crne boje, a razlog je bila neimaština. U dresovima crvene boje fudbaleri Veleža zaigrali su tek 1925. godine, a u Mostar ih je iz Zagreba donio član Uprave Vaso Pucarić.
Uprava kluba početkom 1938. godine donosi odluku da se raspiše zajam među radnicima i prijateljima kluba čiji bi se novac upotrijebio za kupovinu zemljišta i izgradnju igrališta. Izdati su kuponi nazvani „Pozajmnica“ u apoenima od 50 i 100 dinara. To je bio beskamatni zajam sa rokom vraćanja od dvije godine, i to nakon izgradnje igrališta. Na ovaj način prikupljeno je 100.000 dinara. Kada je došlo do dogovora oko kupovine zemljišta, uslijedila je zabrana rada Veleža, te je prikupljeni novac usmjeren u Crvenu pomoć.
Tadašnjoj vlasti je smetao rad kluba, koji je imao veliki broj simpatizera među radnicima, a zapisan je podatak o 3.500 članova koji su plaćali članarinu, pa su igrači i simpatizeri bili pod stalnom torturom policije, a vrhunac je stigao 1940. godine, kada je zabranjen rad kluba. Naime, 1. septembra 1940. u Mostaru su prijateljsku utakmicu odigrali Velež i podgorička Crna Gora, a poslije utakmice fudbaleri oba tima, zajedno sa svim prisutnim na utakmici, krenuli su ulicama Mostara demonstrirajući protiv tadašnjeg režima. Tada je policija na demonstracije odgovorila oružjem, pala je i prva krv, a dva dana kasnije, 3.9.1940. godine službeno je zabranjen rad Veleža.
Nakon toga uslijedio je Drugi svjetski rat, a gotovo svi članovi i simpatizeri Veleža od prvog dana su se uključili u borbu protiv fašizma, okupatora i njegovih domaćih pomagača, a kraj rata nije dočekalo njih 77, koji su položili život za slobodu domovine. Među njima je devet fudbalera proglašeno narodnim herojima, od kojih je osam poginulo, a samo je jedan ostao živ – Mehmed Trbonja.
Drugi svjetski rat, koji je odnio mnoge žrtve, nije pokolebao sve one kojima je stalo do Veleža, koji odmah po završetku rata obnavljaju rad Kluba i kreću sa takmičenjem. Naravno, krenulo se iz Republičke lige, a već 1952. godine po prvi put Velež postaje član Prve savezne lige Jugoslavije.
U Mostaru je nastalo veliko slavlje, jer je taj sportski uspjeh uveličao 30. godišnjicu Kluba.
Ipak, nije uspio u narednoj sezoni zadržati prvoligaški status. Nakon što je u sezoni 1955/56 osigurao po drugi put mjesto u eliti, od tada pa sve do raspada Jugoslavije 1992. godine Velež je bio član društva najboljih, i jedan od boljih i omiljenijih klubova.
VELEŽ NA DOMAĆOJ FUDBALSKOJ SCENI
Nakon sezone 1955/56 Velež se ustalio među stabilnim, a kasnije i boljim prvoligaškim ekipama. Paralelno sa Prvom ligom, Velež je nastupao redovno i u Kupu maršala Tita, a Veležov Februarski turnir bio je jedan od najprestižnijih turnira u periodu između dvije polusezone.
Što se tiče rezultata u Prvoj ligi, najbolji uspjeh je bio drugo mjesto, i to u tri navrata.
U sezonama 1972/73, 1973/74, te 1986/87 Titula prvaka je bila tako blizu, a odlučivala je gol razlika, a prevagu je pravio jedan jedini gol. Velež je četiri puta bio i treći (1965/66, 1969/70, 1985/86, 1987/88), te dva puta četvrti (1962/63, 1974/75). No, krenimo redom.
Prvi veliki sportski rezultat Velež je ostvario u sezoni 1957/58 kada se plasirao u finale Kupa maršala Tita, gdje je poražen od Crvene zvezde rezultatom 4:0. Vrijedan pažnje je i plasman u polufinale u sezoni 1959/60. Jednu od najvećih pobjeda u klupskoj historiji ostvarila je generacija 1965/66, kada je Velež pobijedio u Beogradu Crvenu zvezdu sa viskoih 6:2, 18. 6. 1966. godine. Za Velež su tada nastupili : E. Dugalić, S.Primorac, Račić, Z. Selimotić, Benco, Džidić, Ćerkić, M. Glavović, Mujić, Šestić, Oručević. Golove su dali Šestić (3), Mujić, Ćerkić, M. Glavović. Na kraju te sezone, Velež je zauzeo treće mjesto na tabeli.
Zatim je na veliku scenu došla generacija 70-tih koju je predvodio veliki Sulejman Rebac. Osim velikih rezultata u Prvoj ligi, ekipa je ostavila veliki trag i u Europskim takmičenjima. Generacija koja je ostala upamćena kroz BMV (Bajević, Marić, Vladić).
Dvije godine zaredom, 1972/73 i 1973/74 Velež je bio drugi, titula je „bježala“ zbog gol razlike, ali po mnogima, Velež je tada bio najbolji klub u Jugoslaviji. U Kupu maršala Tita dva puta se dolazilo do polufinala, i to u sezonama 1970/71 i 1977/78.
Enver Marić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Boro Primorac, Momčilo Vukoje, Džemal Hadžiabdić, Marko Čolić, Vahid Halilhodžić, Baka Slišković, Marijan Kvesić samo su neki koji su nosili crveni dres u to vrijeme. Vrhunac te generacije se desio 1981. godine, kada se po prvi put osvojio Kup maršala Tita. Tada je Velež postao prvi bosanskohercegovački klub sa tim peharom.
Nakon te generacije, niko nije ni slutio da bi čuvena Veležova škola mogla iznjedriti (po nekima) još bolju generaciju. Generacija 80-tih je upravo takva bila.
Sredinom 80-tih radili su dar – mar širom Jugoslavije, ali nažalost ni ona se nije uspjela okititi titulom prvaka. Osvojena su „samo“ dva treća mjesta (1985/86, 1987/88), i jedno drugo mjesto na tabeli, u sezoni 86/87. Još se mnogi sjećaju zadnjeg kola u Tuzli, i poraza od Slobode, ali i ružnih scena van terena kada su od strane milicije napadnuti navijači Veleža, tada poznati kao Red Army, koji je osnovan 1. 4. 1981. godine.
Ipak, po drugi put osvojen Kup maršala Tita 1986. godine kruna je te generacija vođene sa klupe Bajevićem, sportskim direktorom Marićem, direktorom Kvesićem, i predsjednikom Musom.
Petranović, Kalajdžić, Đurasović, Bijedić, Matijević, Skočajić, Kajtaz, Tuce, G. Jurić, P. Jurić, Kodro su samo neki koji su tih godina nosili crveni dres, i koje su slavili navijači Veleža. U sezoni 1988/89, igralo se još jedno finale Kupa, ali Partizan je tada bio prejak, i slavio je 6:1.
Koliko je bila jaka Veležova omladinska škola, dovoljno govori podatak da su igrali četiri finala Omladinskog kupa maršala Tita, od toga su tri puta gubili finale (1968/69, 1976/77, 1986/87), a napokon je pehar osvojen u sezoni 1988/89, kada je Velež bio bolji na penale od Vardara 4:1, nakon što je u regularnom vremenu bilo 0:0.
I za 90-te se spremala jedna nova generacija Veleža koja je mnogo obećavala, ali nažalost sve je surovo prekinuo rat. Velež je svoju posljednju utakmicu Pod Bijelim brijegom kao domaćin odigrao 15. 3. 1992. godine protiv Zemuna (2:0), a sezonu je završio 6. 4. 1992. godine kada je gostovao u Subotici, kod Spartaka. Za Velež su tu utakmicu odigrali: Pudar, Glogovac, Krpo (Đukić), Čampara, Gosto, Pintul, Beširević, Džafić, L. Marić (Zaimović), Karabeg, Jokišić, a trener je bio Franjo Džidić. Povratak kući je trajao skoro dva dana, a nakon te utakmice ostavljena je oprema na stadionu, i ne sluteći kakvo se zlo spremalo.
VELEŽ NA MEĐUNARODNOJ SCENI
Kada su u pitanju nastupi u Europi, Velež je imao par vrlo zapaženih rezultata, no krenimo redom. Prvi izlazak na međunarodnu scenu dogodio se 1960. godine u Srednjoevropskom kupu kada je protivnik bila Alessandria, a Velež je slavio u obje utakmice.
U Italiji je bilo 2:1, a u Mostaru 4:1. Strijelci su bili Lazović, Lipošinović, i 2 puta Rebac.
Za Velež su tada igrali: Ćurković, Rodin, Handžić, Slišković, Prajo, Džidić (Dilberović), Lipošinović (kao gost), Blažić (kao gost), Rebac, Lazović, Radiljević.
Ostalo je zapisano i da se igralo fnale istog kupa 1975/76, kada je Vaker (Austrija) bio bolji u obje utakmice rezultatom 3:1. Historija pamti da je Velež nastupao još i u Rapan-Inter kupu, 1962. i 1963. godine.
U sezoni 1980/81 Velež je osvojio prvi međunarodni trofej, a radilo se o Balkanskom kupu. Velež je do finala pobjeđivao AEK-a i Flamurtari (Albanija), a u finalu bili su bolji od Trakije (Bugarska) u fantastičnim utakmicama. U Bugarskoj je bilo 6:5 za Velež (2 gola Bajevića, Bijedić, Međedović, Bingulac, i Karabeg), dok je u Mostaru bilo 6:2 za Rođene ( 3 gola Bingulac, 2 gola Bajević, i ag.).
Za Rođene su tada igrali: Marić, Kalajdžić (Hrkač), Mičić, Ledić, Matijević, Đurasović, Bingulac, Karabeg (Slato), Bajević, Vladić, Međedović.
Ipak, najznačajniji nastupi u Europi su nastupi u Kupu UEFA, i Kupu pobjednika kupova (KPK). Bilo je ukupno šest nastupa u tim takmičenjima, od toga četiri puta u Kupu UEFA, i dva puta u KPK. Što se tiče nastupa u Kupu UEFA, prvi se desio u sezoni 1972/73, ali je Velež ispao u prvom kolu od Tatrana.
Odličan nastup bio je dvije godine kasnije, u sezoni 1974/75. Redom su „padali“ Spartak iz Moskve (1:3, 2:0), Rapid iz Beča (1:1, 1:0), a onda je u osmini finala došao Derby County.
U Engleskoj je bolji bio Derby rezultatom 3:1, tako da je Veleža čekao težak posao u revanšu. Ipak, Rođeni su u revanšu odigrali utakmicu za antologiju i pobijedili sa 4:1, i prošli dalje u četvrtfinale. Golove su postizali B. Primorac, Pecelj, Vladić, i Bajević.
Rođeni su tada igrali u sastavu : Mrgan, Meter, Dž. Hadžiabdić, Čolić, Pecelj, B. Primorac, Topić, V. Halilhodžić, Bajević, Vladić, Vukoje.
U četvrtfinalu protivnik je bio Twente. Velež je slavio u Mostaru 1:0, golom Kvesića, ali u revanšu nisu izdržali, i izgubili su 2:0. Tako se odličan nastup Veleža u Kupu UEFA završio u četvrtfinalu, što će ostati najbolji rezultat u tom takmičenju.
Na novi nastup u Kupu UEFA čekalo se sve do 1987. godine. U prvom kolu se eliminisao Sion (5:0, 0:3), a u drugom kolu Veleža je čekala Borusia Dortmund. Nijemci su bili bolji u prvom susretu i pobijedili 2:0, dok je u revanšu u Mostaru, pred 30.000 gledalaca Velež bio bolji sa 2:1, no to nije bilo dovoljno za prolazak dalje. Tuce je promašio penal, Kodro je zabio za 1:0, ali u 88. minuti Mill je pogodio za 1:1, i šokirao domaćine. Rođeni su do kraja postigli još jedan gol preko P. Jurića, ali nažalost to nije bilo dovoljno za prolaz.
Za Rođene su tada igrali: Petranović, M. Hadžiabdić, Šišić, Prskalo, Đurasović, Barbarić, Kajtaz, Kalajdžić (Kodro), P. Jurić, Gudelj, Tuce.
Ta generacija je nastupila u Kupu UEFA i u sezoni 1988/89. Bili su bolji od Apoela, zatim Belenensesa na penale, a koban je bio Hearts u osmini finala. Škoti su slavili 3:0 kao domaćini, tako da pobjeda Veleža u Mostaru od 2:1 nije bila dovoljna za prolaz dalje.
Kad su u pitanju nastupi u Kupu pobjednika kupova (KPK), Velež je prvi put nastupio u sezoni 1981/82. U prvom kolu Rođeni su bez puno problema bili bolji od La Jeunesse (Luxemburg), a u drugom kolu je bolja bila Lokomotiva iz Leipziga nakon penala.
Novi nastup je 1986. godine, tada je Velež bio bolji od Vašaša. Nakon 2:2 u Mađarskoj, Velež je u sjajnoj utakmici slavio u Mostaru sa 3:2, i prošao dalje. Tamo ih je čekala Vitoša iz Bugarske, koja je bila bolja, i na kraju prošla dalje (0:2, 4:3)
Velež je svojim igrama, rezultatima i ponašanjem stekao veliki međunarodni ugled, tako da je bio rado viđen gost i po turnejama po Južnoj Americi, Australiji, Aziji, i Africi. A isto tako, na svom stadionu dočekivao je goste gotovo sa svih strana svijeta. Ukupno su odigrali 173 međunarodne utakmice.
VELEŽOV NOVI POČETAK
Velež je u aprilu 1992. godine izbačen sa svoga stadiona, i praktično ostao bez svega. Oprema, dokumentacija, pehari, sve je bilo oduzeto i uništeno, a na svu sreću, bilo je pojedinaca koji su i svoj život ugrozili kako bi se ipak nešto od tako bogate historije sačuvalo. Hvala im na tome. Njihov cilj je bio da se Velež ugasi i uništi njegova historija, a nažalost, u tome su sudjelovali i neki kojima je Velež sve dao. Međutim, mostarska raja to nije dozvolila. Ipak smo mi Rođeni. Iako ranjeni, Velež ponovo kreće sa radom već tokom rata, tačnije početkom 1994. godine.
Ostalo je zapisano da je Velež prvu službenu utakmicu odigrao 15. 7. 1994. godine u Zenici, gdje se igrao turnir u okviru prvog prvenstva BiH, a protivnik je bio Slaven iz Živinica, koji je pobijedio sa 3:0. Za Velež su tada istrčali: Sandžaktar, Knezović, Čampara, Ćupina, Tanović, Greljo, Obad, Čolaković, Ćemalović, Salčin, Bebanić. Tu su još bili Kaplan, Nožić, Saradak, Vilogorac.
Veliki problem je bio gdje igrati domaće utakmice, pa je tako nakon prvih prijateljskih utakmica u Sjevernom logoru, i zatim prvih službenih u Jablanici, izabran stadion u Vrapčićima, gdje Velež i danas igra domaće utakmice.
Početak nije bio lagan, ali već u sezoni 1998/99 Velež zauzima četvrto mjesto. Tada se igrao Play off i Velež je trebao da opet zaigra Pod Bijelim brijegom. Međutim, opet je politika uplela svoje prste, i do toga nije došlo. U sezoni 2000/01 Velež zauzima 5. mjesto na tabeli, a u sezoni 2002/03 zauzima 17. mjesto, i ispada u Drugu ligu.
Nakon tri sezone u Drugoj ligi, Velež se vratio u Premijer ligu, sezona 2006/07 i u narednim godina većinom zauzima mjesto u sredini tabele.
Rezultatski iskorak je napravljen u sezoni 2013/14 kada se zauzima 5. mjesto, i kada izlazak u Europu ostaje nadomak ruke.
Paralelno sa Premijer ligom, Velež je nastupao i u Kupu BiH. Najbolji rezultat ostvario je u sezoni 2011/12. U osmini finala eliminisan je Zrinjski. Velež je Pod Bijelim brijegom golom Demića u samom finišu utakmice slavio sa 1:0. Ta utakmica je kasnije registrovana rezultatom 3:0, zbog upada navijača Zrinjskog u teren. Revanš je bila formalnost, a Velež je i tada slavio sa 2:0. U četvrtfinalu je bez većih problema savladan Branitelj, a u polufinalu je ipak ekipa Širokog Brijega bila bolja, i sa dvije pobjede od 1:0 prošla u finale.
Nažalost, sezona 2015/16 će ostat upamćena kao jedna od najtežih i rezultatski najlošiji u historiji kluba. Nakon 10 godina Velež opet napušta Premijer ligu, sa nadom da će povratak uslijediti brzo. Velež i njegovi vjerni navijači to sigurno zaslužuju.
Početak sezone 2016/17 je bio veoma težak, ali ipak, Velež je i dalje tu. Nakon realne opasnosti od gašenja Kluba, dolaskom novih ljudi, koji čine novi Upravni odbor, ukazalo se svjetlo na kraju tunela. Napravljen je i pomoćni teren sa umjetnom travom, krenulo se u potpunu stabilizaciju i reorganizaciju Kluba, sa nadom da je pred Veležom svijetla i sigurna budućnost. Rođeni su to zaslužili.
