Na dan 1. 4. 1981. godine Velež je na svome terenu igrao polufinale Kupa maršala Tita protiv Budućnosti i na kraju slavio prolaz u finale pobjedom 2:1. Oba gola dao je Vahid Halilhodžić. Tada su se navijači odlučili malo bolje organizovati, kako bi što više osoba putovalo u Beograd na finalnu utakmicu protiv Željezničara. Bilo je to drugo finale Veleža u Kupu, nakon 1958. godine, kada je Crvena zvezda bila bolja rezultatom 4:0.
Prvo ime navijača bilo je Crveni Šejtani. Karavane autobusa, automobila i dva specijalna voza za Beograd dovelo je oko 10.000 Mostaraca na finalnu utakmicu. Na kraju, Velež je slavio rezultatom 3:2, sa dva gola Vahida Halilhodžića, a treći je dodao Okuka. Za Željezničar je oba gola sa penala dao Mehmed Meša Baždarević. Tako je Velež postao prvi bosanskohercegovački klub sa osvojenim Kupom maršala Tita. Klanjalo se Vahidu na Terazijama, a doček u Mostaru je bio nezaboravan. Nakon toga, Velež je uvijek imao podršku svojih navijača, al’ nova kulminacija se dogodila pred finale Kupa 1986. godine, kada je protivnik u Beogradu bio zagrebački Dinamo. Za tu priliku je promovirana i himna „Rođeni, Rođeni“. Tekst je napisao Mišo Marić, Kemal Monteno je komponovao muziku, a otpjevao je pod Bijelim brijegom Željko Samardžić. Tada je odlučeno da grupa ponese naziv Crvena Armija, tj. Red Army. Opet je 10.000 navijača obojilo Beograd u crveno. Velež je slavio rezultatom 3:1, sa dva gola Bijedića, a jedan je dodao i P. Jurić. Opet je Mostar priredio doček svojim herojima za pamćenje. Osim ovih gostovanja u Beogradu, izdvajaju se i gostovanja Hajduku u Splitu, kada je 8.000 „okupiralo“ Poljud, te nadaleko poznato gostovanje na Tušnju (Tuzla) 14. 6. 1987. godine, kada se protiv Slobode odlučivalo o naslovu prvaka države. Nažalost, nismo uspjeli slaviti, a to gostovanje je našim navijačima ostalo u ružnom sjećanju zbog nereda, koji su kasnije dobili naziv Yugo-Heysel.
U prvoj polovini 1992. godine nastaje doba koje niko sa zdravim razumom ne može razumjeti i koje nikom ko nosi Velež u srcu neće ostati u lijepom sjećanju. Velež, kao simbol zajedništva i jedinstva postaje trn u oku nacionalistima i doživljava odbacivanje i progon. Ipak, FK Velež je nemoguće tek tako uništiti. Uz njega je ostao dovoljan broj igrača i navijača, koji 1994. godine nastavljaju tamo gdje su ih zli ljudi nakratko prekinuli.
Red Army u sezoni 1998/99 opet doživljava renesansu. Prave se transparenti, navijački rekviziti i počinje se ići na gostovanja. Između mnogih gostovanja, vrijedi izdvojiti gostovanje u Sarajevu na Grbavici 2006. godine kada je Red Army napunio istočnu tribinu, što je malo kome uspjelo. Naravno, tu je i Koševo kada se igralo protiv Zrinjskog, ali i prvi povratak Pod Bijeli brijeg, u sezoni 2000/01. Tu su još Bihać, Kiseljak, Kakanj, Otoka… Kao najstarija navijačka grupa u BiH i dalje je Veležov 12. igrač. I u dobru i u zlu, uvijek zajedno.
Možeš promijeniti ženu ili muža, vjeru, državljanstvo ili naciju, ali ne i klub za koji navijaš.
