Fudbalski klub Velež je od svog nastanka 1922. godine, imao svoje vjerne navijače.

his_08

Medjutim, prva organizovana navijačka grupa nastala je 1981. godine pod imenom Crveni Šejtani. Povod za njeno osnivanje bilo je učestvovanje i pobjeda Veleža u Kupu Maršala Tita protiv sarajevskog Željezničara…Tada nije bilo puno stalnih članova. Zatim je nastupilo neko zatišje, mada se i dalje išlo na utakmice, čak i na gostovanja, medjutim momci su starili i lagano se povlačili. Tada je došlo i do smjene generacija. Za tifoze Veleža prelomna godina bila je 1986. Opet je povod bio jak – još jedno finale Kupa, ovog puta sa Dinamom.

U Beograd je stiglo desetak hiljada Mostaraca.

his_01

Poslije tog finala odluceno je da grupa ponese naziv  RED ARMY.

Neki su se i protivili, ali je ime ipak ostalo. U okviru Red Army-a djelovao je priličan broj malih grupa, a najbitnije medju njima su bile: Zealots, Eagles (slika),Chicago, Furia, Carina i dr.

his02

Čvrsto jezgro Armije sastojalo se stotinjak ljudi, a računajući na sve, bilo je oko 1000 stalnih članova. Svoju podgrupu Red Army su imali i u Sarajevu (Red Platon – Crveni Vod), a u početku je bilo navijača koji su dolazili iz Konjica, Čapljine, Travnika, Doboja, Tuzle, Dubrovnika itd. Kasnije se sve svelo uglavnom na Mostar. Red Army su bili brojni, ako ne i najbrojniji s obzirom na veličinu grada.Engleze su uvijek imali kao uzore, a taj ostrvski način navijanja Veležovim tifozima je uvijek bio i najdraži.

his_03

Red Army su oduvijek najveće rivalstvo imali sa Splićanima, odnosno Torcidom. Pamti se i pamtiće se kada je u sezoni ‘86 iz Mostara, tada grada sa 100 000 stanovnika, na prvenstvenu utakmicu u Split otišlo 8000 Veležovih navijača i kada im ništa nisu mogli ni čuvena Torcida, a ni splitska murija.

Takodje će se pamtiti kada je u istoj sezoni, u Mostaru, demolirano 40-tak splitskih auta.Jedan od prvih incidenata na stadionima bivše domovine, koji je u medijima dobio veliki publicitet i čak nazivan Yugo-Hejselom, vezan je za Red Army i dogodio se 1987. godine u Tuzli, na utakmici Sloboda – Velež. To je bilo zadnje kolo koje je sve odlučivalo. Veležu je pobjeda trebala za titulu, a Slobodi za opstanak u društvu najboljih. Čak 3 – 4000 pripadnika Red Army je otišlo u Tuzlu.

his_04

Kada je na utakmici Velež poveo, nastala je prava ludnica. Ograda se tresla, a ljudi su letjeli preko nje. Nešto kasnije, očigledno dobro plaćeni sudija iz Klisa je izmislio dva penala za Slobodu i ona je povela sa 2:1. Velež je bio šampion samo 13 minuta!. Tada su navijači Veleža počeli gadjati pomoćnog sudiju, a uprava Slobode je pozvala specijalce u akciju. Počeli su preskakati ogradu i udarati. Stadion u Tuzli je imao vrlo usku kapiju. Tri hiljade navijača je tada krenulo kroz nju, a drotovi su i dalje tukli bez milosti. Nisu gledali ni koga ni gdje udaraju. Počela je opsta tuča i Red Army su bili izbačeni sa stadiona. To je bio ujedno i kraj utakmice, a tek početak haosa po gradu. Veležovi tifozi su tada rušili sve pred sobom. Razvalili su robnu kuću i usput sve lomili, a stradali su i obični gradjani. Bilo je puno povrijedjenih. Ovi dogadjaji imali su i dugoročne posljedice na uspon i kvalitet Red Army-a. Navijači su od kluba tražili zaštitu, ali je nisu dobili. Tada su vidjeli da nisu potrebni Veležu i tada se mnogo pravih navijača totalno razočaralo jer im je klub okrenuo ledja.

Medjutim, bez obzira na ove nemile dogadjaje, i u 90-im Red Army su nastavili sa navijanjem i gostovanjima, doduše u nešto blijedjem izdanju u odnosu na osamdesete. Red Army su bili žestoki protivnici nacionalizma koji je nekako u to vrijeme počeo da dolazi do izražaja kod mnogih navijačkih grupa. Sa politikom Red Army nije imao nikakve veze, a ruku na srce, uvijek smo, čak i vise nego ostale BH grupe, sa ponosom isticali da smo Jugosloveni. Pamtiće se i veliko gostovanje Red Army-a na SP u Italiji 1990 godine.

his_05

1992. godine nastaje doba koje nikom sa zdravim razumom neće ostati u lijepom sjećanju. Uglavnom se odlazi svak na “svoju” stranu. Crvenu Veležovu zastavu zamjenila su nacionalna obilježja, a “nacionalni interesi” bacili su sjenu na zajedništvo i ljubav prema Veležu. Cinilo se da je stih “sve nas ista ljubav spaja”, za nekog bio samo farsa. Od pojedinih igraca i navijača mogle su se cuti izjave “kajanja” sto su ikad igrali i navijali za “crveni” Velež.

Sredinom devedesetih počinje BH Liga, a Velež svoje domaće utakmice igra na stadionu u Vrapčićima pod najgorim uslovima. Loše igre i loša organizacija, život na ivici materijalne egzistencije, te stadion bez tribina, samo su neki od razloga blijedog izdanja Red Army-a u tom periodu. Medjutim, i dalje se išlo na utakmice, čak i na neka gostovanja. Svoju renesansu Red Army doživljava u sezoni 1998/1999. Napravljeno je mnoštvo novih transparenata, većih i manjih zastava, izradjene nove majice i šalovi, te izgradjena tribina za Red Army. Prateći Velež, Red Army su obišli sve prvoligaške stadione u BiH. Medjutim, od poslijeratnih gostovanja, izdvajamo ona u Sarajevu protiv Željezničara (sezona 1997/1998), Sarajeva (1998/1999),(slika) Bihaću protiv Jedinstva (1998/1999), u Bihaću kao podrska Jedinstvu u Intertoto Kupu (1998/1999), te u Sarajevu protiv Zrinjskog (1999/2000).

his_06

Takodje će ostati upamćen prvi gradski derbi odigran pod Bijelim Brijegom (sezona 2000/2001) (slika), gdje se okupio veliki broj najvatrenijih Veležovih navijača.

his_07